Humoreska: Frizura

21:48 Add Comment

Piše: Emir Dervišefendić

Čitam kako je vlast konačno odlučila da obznani veliki broj sumnjivih privatizacija i krene sa rasvjetljavanjem počinjenih lopovluka i marifetluka, ali mi odmah pada u oči jedna stvar: ne kaže i sa oduzimanjima i rigoroznim kažnjavanjem. Fino od vlasti, rekoh, i bilo je već vrijeme, baš da vidimo šta će biti. Medjutim, zapitam se, otkud baš sada takva akcija? Ali, i odgovor je odmah tu: idu izbori i treba situaciju malo zakuhat', dati narodu na znanje da je , eto, i vlast došla pameti, postala svjesna da nekim stvarima treba stati ukraj, pa na taj način ubrat', ako ništa drugo, a ono malo predizbornog raspoloženja javnosti, koje će, kada za to dodje vrijeme, je li, biti pretočeno, odnosno konvertovano u glasove koji će tzv. eliti omogućiti ostanak na masnim konvertibilnim pozicijama.

Prisjećam se takvih akcija od prije više godina, članke o njima brižljivo sam skupljao i sačuvao. Čitam neke. Revizori, kaže, pročešljali dokumentaciju firme XY. Pa, onda firme Ž.G. i tako dalje. Vidi se, radili su oni i ranije svoj pos'o, nema šta. I negdje predavali izvještaje. Ali, onda dolazim i do onog, kod nas već poznatog i uobičajenog: i pored nedostataka utvrdjenih revizijom, ustanovljenih milionskih šteta i nestanka miliona markica, te dokazanih zloupotreba službenih dužnosti od strane rukovodstva firmi i njihovih nadzornih odbora, naročito od strane E.E.,K.K. i Ž.Ž., nisu utvrdjeni, tj.nisu se stekli pravni osnovi za procesuiranje. To samo kod nas ima. Očekivano ništa. Duplo golo. Samo se češljalo i friziralo, a onda sve pojela maca. Važno je da je napravljena revizija, je li, a za ostalo, za logičnu završnicu, ko te pita. Sve me podsjetilo na jedan stari vic, kaže, dva drugara u šetnji nabasala na pseći izmet. Kaže prvi, bi li poj'o to za deset markica? Kako da ne, kaže drugi i pojede produkt pseće probave, naravno, uze i deset markica. A bi li ti to isto uradio, upita onda prvog. Naravno, reče prvi, uze nazad deset markica i pojede slijedeći pasji produkt na koji su naišli. Šta uradismo, upita drugi, ti pojede ono, ja ga pojedoh, ali niko ništa ne zaradi. E, al' smo zato napravili promet!- sav sretan odgovori prvi. Tu mu taj promet dodje kao i pomenuta revizija.

Razmišljam o svemu i hvata me huja. Na takav način nikad se neće pohvatati i pred sud izvesti lopovi, kriminalci, tajkuni i ostala družina što opljačkaše ovu zemlju i njene resurse, a radni narod ubogalji. Mnogo toga mi je tu sumnjivo, nisu tu čista posla, kažem, pa nije moguće da od silnih revizija ni jedna ne završi na sudu! Moram ja vidit' šta je na sonu i ko stoji iza svega toga.

Prilika mi se ukazala veoma brzo. Saznao sam preko svojih kanala da vlast uskoro objavljuje natječaj za izbor revizorske kuće za posao revizije privatizacije jedne firme, saznao sam i koje. Kao vlasnik poznate revizorske kuće, sa iskustvom i referencama, prijavio sam se na natječaj i dobio posao. Sad ću ja to napravit kako treba, rekao sam. Pogotovo što sam znao koju firmu treba pročešljati. Poznata i velika firma koju nije mog'o pokrast' niko sitan i bez debelog zaledja, bilo vlasti, bilo pasivnih sudskih organa. Ovo će biti poslastica, hit, rekao sam i sa ekipom prionuo na posao. Stvari su bile toliko očigledne, da revizija skoro nije ni bila potrebna. Prisjetio sam se izvještaja o uništavanju predmetne firme koje se dogadjalo maltene javno, pred očima svih nas, znalo se i ko su oni koji su tu firmu raskrčmili i doveli na prosjački štap. Strava jedna, šta se radilo, rekao sam, ali, ovo će biti lako, tu ću bez dima istjerat' jazavca! Proglasit' će me herojem, a nadležni neka onda dalje rade svoj posao.

Reviziju sam završio sa više od hiljadu strana kucanog materijala, sa imenima i dokazima jedan kroz jedan. Da vidim ko će se sada izvući. Ako se, pak, to desi, zakleo sam se, ostaviću se revizije i otići da berem ljekovito bilje po  našim planinama. No, siguran sam da ništa od branja  biljki neće biti, jer, izvještaj je detaljan, nadasve jasan i pun neoborivih dokaza sa iskazima svjedoka. Lijepo, rekao sam suradnicima, zahvalio im i dao kratak odmor. Onda sam još jednom pogledao cijeli izvještaj. Jesam češljao, nema šta. Šta češljao, pročešljao. Unaprijed sam se radovao činu predavanja izvještaja, te onome što bi logično trebalo da uslijedi: pokretanju optužnica, novinskim člancima i buri u javnosti. Popio sam pivo i otišao na više nego zasluženi počinak.

Jutro je osvanulo lijepo, bez ijednog oblačka. Otpio sam prvi gutljaj mrke, onda se oglasio telefon. Da, javio sam se, revizorska kuća ta i ta, da, ja sam, hvala na pitanju dobro sam, o, pa to ste vi, kako ste, kako zdravlje, da...raduje me, izvještaj pitate...naravno, gotov je, šta kažete, neka pričeka? Da, jesam, obavio sam temeljito češljanje..., šta kažete, imam lijepu dječicu i još ljepšu suprugu, da ih dobro čuvam, da...naravno...hvala...aha, tačno je, i dozvola za rad mi uskoro ističe...dobro, znam da je debela procedura za produženje važnosti, kako da ne, naravno, uradiću dočešljavanje i dati svemu potpuno novu frizuru, naravno, niko neće moći skontat' o čemu se radi, pa i mene su roditelji kad sam bio mali znali tako sredit', počešljat' i udarit' novi friz, da me na ulici niko nije mog'o prepoznat', molim vas, budite bez brige...

Izvadio sam izvještaj i u par dana udario mu novu frizuru. Ni nalik na onu prvu. Sad sam ne samo češljao i udarao mini-valove i pramenove, nego i rezao, skraćivao, dodavao, oduzimao, sjeckao k'o sjeckani burek. Onda sam sve to poslao naručiocu revizije, pripremio planinarsku opremu i zovn'o jarana Zdravka.

- Spremi se, idemo u planine brat' ljekovito bilje.

Zabranjena upotreba toaleta dok voz stoji

21:50 Add Comment


U neko staro vreme se mnogo putovalo vozovima, akcijaši radili besplatno pa napravili pruge, Goša napravio saumoupravljačke vagone, a narod putovao širom sveta... pardon, širom SFRJ, to je sada preko osam država.

Uvek me plašilo ono "Zabranjena upotreba toaleta dok voz stoji". Bio sam ubeđen da tu postoji neka mašina koja ti uklješti dupe dok čekaš miliciju da te kazni. Dečija posla.

Tek mnogo kasnije, kad je to postalo normalno, ukapirao sam da to upozorenje služi da se ne bi kenjalo po gradovima nego rasipalo po provinciji.

Foto: Wikipedia/தகவலுழவன்

ISPOVEST JEDNOG BOTA

18:47 Add Comment

Odlučio sam. Više neću sedeti kod kuće i čekati da mi nešto padne s neba. Pokrenuo sam se. Batalio sam škole i diplome, od tog hleba nema. Učlanio sam se u stranku. Vladajuću, naravno. Ne sedim više džabe ispred računara i ne visim sada tek tako na društvenim mrežama. Sve je isplanirano. Dobio sam jasan plan rada i bodovnu listu. Toliko i toliko urađenog posla, toliko bodova. Neko zloban bi rekao da se od bodova ne živi. I neka ih neka pričaju, ja ih prekuckam za čas. On jedan komentar na sajtu, ja pet. Veoma sam kreativan. Copy/paste i gotovo. Dok on lupa glavu šta će da odgovori, ja već završio polemiku. Pomenuo mu familiju i naravno našeg vođu. 

Slušam i gledam samo ove moje ortake. Sede i podsmevaju se. Ništa neće da rade. Ja radim punom parom. Ako treba 24 sata. Kada je kampanja, kao sada, i više. Ne spavam noću, ni danju, ne jedem, ne pijem, ne idem u ve-ce, plašim se da mi vođa ne dođe u iznenadnu sanitarnu inspekciju. Kod nas, u našoj stranci se zna, red, rad i ono treće. I biće nam svima bolje. Za dve godine. Moramo se strpiti malo. Moramo pomoći tom čoveku, dati mu deo od penzije... 

Krr-krr, oh, bože, krče mi creva. Što više gledam ovaj obećani sendvič na ekranu, sve mi više ide voda na usta. Ali se ne predajem, moram se strpiti još malo. Još dan-dva i bog da me vidi.

Igor Damnjanović Dib (časopis "Šipak")

Drugarice i drugovi, vi ste naši dobrovoljci!

01:36 Add Comment

U ono staro vreme kad je Broz bio mlad u srcu i nosio sveže kolmovanu riđu farbu na kosi, današnji praznik je prigodno bio obeležavan kao Dan omladinskih radnih akcija. Dabome, te su radne akcije mahom i bile prvoaprilska šala na državnom nivou. Vrhunski domet ideologije – u srednjem veku vlastelin je imao pravo da u vidu poreza dobije i besplatan, takoreći robovski, rad od svojih podanika. Ali za razliku od srednjeg veka, u komunizmu smo mi zapravo voleli da radimo za džabe, čak se i ponosili time.


E sad, za sve koji se nisu dobrovoljno odazvali, da ne bi bili previše slobodni da se zezaju, na današnji dan su organizovane dobrovoljne radne akcije po školama. Obaveste nas koji dan ranije da ponesemo štagod od alata i da se spremimo da čistimo svoju životnu sredinu od smeća koje drugim danima nagomilavamo. Zapravo, ne znam da li je to bilo svuda ili samo za nas iz BiH; mi smo stalno bili neka zona za eksperimente.

Bilo dobro kao fora. Em nema škole, em se slundraš ko krnja krava po celom gradu, em sa drugarima. U srednjoj još i najbolje – kreneš niz kej, kod pivnice se osvrneš da vidiš na koga se dernjaju direktor i razredni, pa šmugneš na hladno točeno. Niko te i ne traži, taman posla da nastavnik uđe u pivnicu na tako značajan praznik dok mora paziti da deca ne naprave neku pizd... neslanu šalu.

Tu se već naziralo ko je budući rukovodilac, a ko običan Bosanac. Mi obični nosili grabljice i džakove za smeće, koristan alat. A ovi neobični dolazili sa sekirama i krampovima. Ko da žive u Banovićima. Normalno, kad su tako lukavi da ponesu pogrešan alat oni nisu ništa ni radili. Eh, da mi je ova pamet, a one godine...

Tekst: Radoslav B. Chugaly >>>
foto: www.portalnovosti.com

Radoslav B. Chugaly: "Ćorava kutija"

11:03 Add Comment

Nekada davno pre mnogo godina, u vreme socijalističke vlasti i posleratne obnove zemlje, malo je bilo pismenih pa se nije moglo glasati kao sada na fensi papirićima u svim bojama duge. Glasalo se gumenim kuglicama tako što se postave duboke kutije za svakog kandidata, ljudima podele kuglice, a oni drže kuglicu u ruci i spuštaju ruku do lakta u kutiju. Tamo gde žele da ostave svoj glas, spuste kuglicu ali ne otvaraju šaku nego kad ponove proceduru sa svim kutijama onda pokažu komisiji da je kuglica NEGDE ostala. E, to negde je imalo i opciju za one koji ne žele nikom dati glas. Ta se opcija zvala ćorava kutija i ona je bila ničija. 

Zli jezici su pričali da se glasanje organizovalo na spratu pa su kuglice padale u sobu ispod gde je dodatna komisija Državne bezbednosti pratila ko je za Kralja, a ko za Tita. Ispod kutije za kraljeve glasove izbuše rupu pa kad im kuglica upadne u sobu oni lupe u plafon, a zapisničar zaokruži ime sledećeg dobitnika turističkog krstarenja Jadranom na brodu Punat. 

Interesantno, ćorava kutija nije imala rupu. Kuglice iz nje su jednostavno presipane u kutiju koja odgovara komisiji. U to vreme nije bilo neodlučnih.

- Brate, idu izbori... 
- Idu... 
- Pa šta ćeš? Ostaješ kod ovih tvojih ili ćeš dati glas za bolji život tebe i tvojih potomaka? 
- Rešio sam da pređem u jednu od manjih stranaka, neku patriotsku... 
- U ćoravu kutiju? Može, ti glasovi ionako posle dođu nama...



Kakav smo to narod

08:35 Add Comment


Narod smo koji mnogo voli da se deli, među sobom najviše, mada nismo gadljivi ni da se delimo i na tuđe i naše. Volimo brate da se jasno i glasno zna koji se od nas krste otvorenim dlanom, koji skupljenim prstima, koji među nama klanjaju, a koji ne veruju ni u šta. Volimo i da znamo ko pije mleko, ko mlijeko, kome je draže mliko, a kome varenika. Ko da nam nisu krave iste. Najbolji način da se dva Srbina posvađaju jeste da ih staviš u istu prostoriju i sačekaš dovoljno dugo. Dosadno će im biti, skontaće oni već oko čega se ne slažu. Takve nas Bog stvorio, gadni smo mnogo kad smo složni, čitav svet bi pod svoje uzeli.

A složimo se lako, ko pčele kad im stršljen na ulište uleti, zberemo se časom i udavimo ga vrelinom duša naših. Srcem i silom. Ali samo onda kad gorimo. U ovakvo jedno veče, pre dovoljno godina da bol i strah uminu i ublaže se, a nedovoljno da zaboravimo kao što sve i svima zaboravljamo, spremali su se stršljeni na naše košnice. Na naš med i saće, na naše cvetne livade. Tovarili svoje mašine za uništenje i punili rezervoare za let nad našim nebom. Naučili na primeru Japana da ne bacaju dve velike bombe nego pomalo da rasipaju.

Spremali se pa sutradan krenuli. Na nas, zveri ljudske koje su u istoriji poznate po tome što su sve svoje neprijatelje hranili iz istog kazana kao i svoju vojsku. Na opake divljake koji su rat prekidali da bi ranjenom neprijatelju doturili ćebad, lekove i hranu. Na decu, na majke, na obične ljude. Kasetne bombe, grafitne bombe, osiromašeni uranijum i tomahavke.

I prošlo je. Pre taman dovoljno godina da smo počeli čak i pomalo opraštati. Ali nikad dovoljno godina da bi i zaboravili.