ISPOVEST JEDNOG BOTA

18:47

Odlučio sam. Više neću sedeti kod kuće i čekati da mi nešto padne s neba. Pokrenuo sam se. Batalio sam škole i diplome, od tog hleba nema. Učlanio sam se u stranku. Vladajuću, naravno. Ne sedim više džabe ispred računara i ne visim sada tek tako na društvenim mrežama. Sve je isplanirano. Dobio sam jasan plan rada i bodovnu listu. Toliko i toliko urađenog posla, toliko bodova. Neko zloban bi rekao da se od bodova ne živi. I neka ih neka pričaju, ja ih prekuckam za čas. On jedan komentar na sajtu, ja pet. Veoma sam kreativan. Copy/paste i gotovo. Dok on lupa glavu šta će da odgovori, ja već završio polemiku. Pomenuo mu familiju i naravno našeg vođu. 

Slušam i gledam samo ove moje ortake. Sede i podsmevaju se. Ništa neće da rade. Ja radim punom parom. Ako treba 24 sata. Kada je kampanja, kao sada, i više. Ne spavam noću, ni danju, ne jedem, ne pijem, ne idem u ve-ce, plašim se da mi vođa ne dođe u iznenadnu sanitarnu inspekciju. Kod nas, u našoj stranci se zna, red, rad i ono treće. I biće nam svima bolje. Za dve godine. Moramo se strpiti malo. Moramo pomoći tom čoveku, dati mu deo od penzije... 

Krr-krr, oh, bože, krče mi creva. Što više gledam ovaj obećani sendvič na ekranu, sve mi više ide voda na usta. Ali se ne predajem, moram se strpiti još malo. Još dan-dva i bog da me vidi.

Igor Damnjanović Dib (časopis "Šipak")

Podeli sa prijateljima:

Povezani tekstovi

Previous
Next Post »