Bermudski trougao pisanja – ko se sve bavi pisanjem i kakav kvalitet pruža?

Neko je lupio pa ostao čitav kako je naše podneblje puno mladih, talentovanih ljudi koji imaju šta da kažu i pokažu. Pitam se koliko neko mora biti pometen da zaista poveruje u tako nešto. Talenti se nalaze u zanemarljivim tragovima, promilima, dok su svi ostali samo narcisoidni skakavci koje su masovni mediji podstakli i stvorili im lažnu iluziju da baš oni imaju šta da kažu, bez obzira što realno nemaju. Ubeđeni su da su baš oni ljudi od umetnosti, a da je onaj drugi talenat kraj njih beznačajan. S obzirom na to, ovih dana imamo sve više blogova, statusa i sličnih zabeleški sa treš sadržajem u vidu poezije, proze ili nekog tipa ličnog dnevnika. Neko će reći da to nije loše, samo neka se piše. Loše je, izuzetno loše. Zbog takvih entuzijasta koji svoj poziv shvataju izuzetno ozbiljno i poslovno, koji su spremni na krv i nož da brane svoje čedo, ovo malo pisane kulture što imamo se velikom brzinom pretvara u jednu ogromnu septičku jamu, i sasvim prosečan, kritički nastrojen čitalac, mora da roni na dah kako bi negde na dnu jame pronašao zlatni prsten koji se tu našao. 

Začeće problema nastaje onda kada nečiji pokušaj izleta u književne vode biva nagrađen pohvalom. Znaš, ta reciklirana izreka uz dodatke prosečnih razmišljanja i opštih mesta zvuči sjajno, zašto ne napišeš knjigu? I onda nastaje haos, pojavljuju je sladunjavi blogovi, generičke priče, a žarište već ustaljenog problema ne predstavlja taj spisatelj, već njegova konzervativna publika. Oko svakog novog Bukovskog, ili oko svake nove Ane Frank javlja se i čitalačka publika u vidu porodice i prijatelja. Možete pretpostaviti pristrasni sud koji nastaje kada porodica ili prijatelji čitaju njihove tekstove, ma to je vrhunac pisane reči. Tek onda nastaje opšti haos i pometnja, ja pišem bolje od tebe, ja više patim, više proživljavam, tvoj tekst smeće, moj tekst za Nobela. Čitaoci dolivaju ulje na vatru jer čitaju samo svog pisca, svog prijatelja ili rođaka, i na tome se zadržavaju kao na jedinoj i jedinstvenoj istini i kvalitetu. Gore sam rekao da je loše što se masovno piše. Da moderni pisci ne supstituišu iskrenost za sujetu, ne bih imao takav stav. Da pišu ono što osete, a ne ono o čemu je moderno pisati, ovog teksta ne bi bilo. Uzmite čitajte malo njihove priče, iz svake knjige se može nešto naučiti, kakva god bila, tako kaže kineska poslovica. Dobro obratite pažnju na teme i opšta mesta. Svi žude za ljubavlju iz pedesetih godina, iz crno belog filma. Cveće, ljubavna pisma, šetanje kraj reke, čak su duže vreme moderni i suncokreti kao nekakav motiv. Hajde što 99% ljudi na suncokret gleda kao na poljoprivrednu kulturu i kultnu zanimaciju tokom seoskih utakmica, a ne kao na cvet, nego što taj suncokret dobija dublje metafizičko značenje ponosa i samodovoljnosti. Nemojte molim vas da se sramotite time, stihijski trpate u tekstove sve ono što potajno želite, a ne smete jer ste kukavice, i onda je ovaj okrutni svet kriv, rođeni ste u pogrešno vreme, osećate nekakav weltschmerz i slične munje. A na kraju krajeva, realno jebe vam se za sve navedeno, ne znate ni sami šta hoćete, sujeta i nesigurnost u sebe rastu, a pisana reč biva žestoko silovana i zloupotrebljena, dok je prosečni dokoni čitalac prevaren, zatupljen i iskorišćen na najbedniji i najprljaviji način. 

Tu su takođe i poznatiji blogeri koji su već krupnije ribe, i koji se za razliku od sitnih tematski upućenih pisaca, razumeju u sve. Mahom su takvi blogeri i neki marketing/menadžment magovi, pa ćete kod njih pročitati kako se veštački uzgajaju pilići radi većeg dobijanja mesa od njih, kako tamo negde u Americi ako kupiš cipele sa greškom, vratiš ih, dobiješ druge, dobiješ povraćaj novca i mesec dana intimnog druženja sa prodavačicom. Takođe se razumeju u kvantnu mehaniku, antimateriju, reciklažu radioaktivnog otpada i sve goruće teme globalnog društva. Ako im se javi recimo stručnjak iz oblasti poljoprivrede i veterinarstva i kaže da je ono o pilićima glupost ili bilo ko sa osporavajućim argumentom za blogersku nauku, ovaj će ga nemilosrdno pokopati jeftinim intelektualnim skečom na relaciji „ja menadžer, ti sirotinja seljak“, samo da bi doživeo kratkotrajni ego boost (tako se to moderno kaže kad si glavni PR menadžer tezge sa lubenicama na putu Žabalj - Zrenjanin). Takvih je danas brdo na internetu, diplomirali su neke privatne Sega Mega fakultete, imali su odličnu finansijsku potporu da započnu neki magloprodavački biznis, i sada nama mentalnoj i finansijskoj sirotinji vrlo povoljno izlaze u susret i osvetljavaju nam put kako da se ponašamo i živimo u modernom neoliberalnom dobu gde pobeđuje najpametniji i najuporniji, a nikako onaj koji je svih četrdeset i kusur ispita položio preko uplatnice. 

Da zlo bude veće, tu je i ona ekipa koja zaista ima kinte da izda knjigu. Nekad su pisci gulili deo tela kojim se sedi na stolici kako bi izdali knjigu, pisali su godinama, neki čak ceo svoj život, kako bi na kraju konačno uspeli da izdaju knjigu. Izdavač je bio najfiniji filter, koji je zaustavljao i mikroskopske čestice, te su često knjige koje su danas state-of-the-art pisane reči u prvih par pokušaja bile odbijane, nekad zbog žestoke konzervativnosti izdavača, nekad zbog politički nepodobnog sadržaja za to vreme. Danas uzmi uštekaj par stotina evra, i eto ti knjige, ko te pita da li štampaš svoje ili tuđe. Uzme tako neko pa iskopira citate koje voli, i kao napisao je knjigu, njegovo ime na naslovnoj strani. Susreo sam se tako sa knjigom čiji je recezent [sic!] profesor jezika i književnosti, a koji je u knjizi prevideo dvadesetak elementarnih gramatičkih grešaka i desetak jednostavnih logičkih, a za kontekst knjige izuzetno neoprostivih grešaka. I kad se javi neko ko čita, i kaže da to ne valja, dobije samo prekorne poglede i uvijajuća opravdanja kako to tako treba, kako nije dobro razumeo onu emotivnu poruku knjige. Onda kao sasvim prosečan čitalac postavljam pitanje – da li sam ja cepidlaka i budala što nekome rušim sneška ukazujući mu na greške koje jedan samoprozvani najveći pisac ne bi smeo ni u najluđim snovima da pravi, ili je kultura čitanja i kritike pala na najniže grane poznate civilizaciji? Bez trunke sebičnosti, glasam za drugi odgovor. I brdo takvih knjiga je danas u izlozima knjižara, po neverovatno bezobraznim cenama, dok neki mladi pisci, čije je pisanje dostojno njihovih godina, dobiju eto nekad priliku da objave svoj tekst na nekom sajtu ili u školskim novinama ili tako negde gde niko ne čita. 

Smatram ovaj tekst sopstvenim kulturnim i obrazovnim porazom, jer kada bih shvatio da takvim umetnicima ne treba pridavati značaja, to bi značilo da imam mozga i onda ih ne bih čitao. Ovako se samo vrtim u krug. Čitaoci su počeli sve nekritički da posmatraju, usvajaju tuđe pisane stavove i poruke, a nepismenost i neobrazovanost tolerišu kao da se ne događa, kao da ne postoji, kao nešto što je sasvim legitimno i čak poželjno. Svedoci smo tihog kolapsa kulture, generalno pisane reči, ali bez brige, to što neko ima internet konekciju, zvanje akreditovanog blogera ili novca da ištampa knjigu nikako nije znak da će ostaviti neki trag ili da će time postići nešto više od lajka, šera ili tapšanja po ramenu. 

Tihomir Škara

PUN MI JE... 18+

Ovaj put nećemo zamarati sa 'top' ovo 'top' ono; ko je bolji, ko nije; šta se cijeni, šta se ne cijeni i ta sranja... Jebeš to, 'ajmo malo na realnost. Evo, recimo ja ću krenuti sam od sebe odmah u startu.

Meni je recimo već neko vrijeme pun kurac svega, od početka do kraja – pun mi je kurac! Dakle, da obrazložim tu vrlo kompleksnu postavku života koja me obasjava već neko vrijeme.

Za početak, ujedno i najviše mi je pun kurac glupana, maloumnih spodoba i sličnih goblinskih nakaza koje me okružuju ili koje viđam po medijima. Jedva da znaju sklopiti rečenicu, a najglasniji su, najpametniji, sve znaju, 'di si ti bio kad su oni to radili' i te fore –pun mi je kurac takvih invalida zbog kojih se sve oko nas rapada.

Nadalje, pun mi je kurac mekane nadobudne dječurlije koja je uvjerena da su oni ta generacija koja je 'glavna' i da niko osim njih ne postoji, jer su oni genijalni naspram svega što je ikada postojalo... not! 'Gay is ok' pavijani i ostali potrošači vremena koji sami sebe lažu da rade neku promjenu na svijetu, mada je sve oduvijek isto sa sitnim varijacijama. Realno, jedina prava revolucija može se imenovati i opisati jednom riječju – Tesla!

Sljedeća 'pun kurac' stavka odnosi se na samoprozvane umjetnike koji zagađuju zvučni prostor sa svojim izdrkotinama iz glave i još misle da su neka marka od pojave, a ljudima pada moral od njih. Pod ovom stavkom mislim na raznu vrstu neuspješnih izdrkotina svojih jeftinih očeva, od onih koji tule i zavijaju i kukaju u pjesmama kao da im se najgore stvari na svijetu dešavaju, pa to pakiraju u najblještavije omote i produkcije preko onih imbecila koji se nazovu pankerima i hardkorašima i snimaju se na diktafon kako bi im finalna snimka zvučala kao da su album snimali iz nečijeg gepeka, pa potom počinju glumiti veliki underground koji ako ne prihvatiš, zapravo ni ne kužiš, jer im nisi dorastao. Jebeni debili.

Suviše, dakle, prepun mi je kurac umišljenih kučki koje se na temelju ničega uzdižu, troše pare koje im je stekao otac pušeći kurac nekom novčanom velikanu i svojim djelovanjem na masu okreću moralne vrijednosti u postavke od kojih se normalnom i inteligentnom čovjeku povraća, a podosta tih jeftinih droljetina ne zna abecedu doslovno. Velika većina tih mizernih krmačica se izvježbalo da na prvu djeluju kao neke seks bombe, ali pomnijim promatranjem uviđa se da se radi o izrazito neseksepilnom komadu debla koje žudi za parama i pažnjom, a za uzvrat ne nudi apsolutno ništa!

Glavić pred pucanjem od internet ratnika, facebook prosvjednika i ostalih spodoba spuštene kite koji glume velike pobjednike; od hipsterskih nakaza, ćelavih bradonja koje zvuče ko najveće pičkice i igraju 'Pokemon Go'. Pun mi je kurac Srba i Hrvata i njihovog debilnog prepucavanja, i to od strane onih najpotkoženijih govana koja očito nemaju pametnijeg posla osim da čačkaju mečku, umjesto da se bave nečim produktivnim u životu. Gadi mi se alo, je l' me iko razumije išta ili sam totalno poludio?!?

Jesam li ja jedini kojem je pun kurac ovog umjetno-debilnog, na silu stvorenog svijeta, u kojem te zadnja budala nateže za rukav samo da ga pogledaš ili ste i vi svi drugi uz mene?!?

Ako me itko doživljava ozbiljno, jer ja se uopće ne zajebavam, onda valjda znate šta je potrebno kada vam se kurac napuni kao meni. Za budale da kažemo, da ne ispadne 'nije niko reko' ...ako ti je pun kurac svega navedenog, kreni u jebanje svega navedenog, jebi u glavu, jebi ih u guzicu, u facu, kao i u organe; jebite ih na sve strane i gdje god stignete, tek tada će vam zajedno sa mnom možda splasniti kurac, a svijet će početi poprimati obličje kakvo zdrav razum želi vidjeti. Ispraznite kite vi kojima muda nisu otpala, meni nisu još uvijek, a nisam ih uzgajao na šipci, a bogami ni sklekovima. Jednom davno je onaj mrtvi pušač kurca iz Radikalne promjene rekao: Jedina prava promjena je radikalna promjena!(vjerovatno nije on to rekao u originalu, već je od nekoga pokrao, no svejedno stoji šta sam čuo od njega).

Eto, pa sad ko će kako, nek vidi svatko sam sa sobom...

Bole Bugarska skupština

KAKO JE DOŠAO HARDCORE: Ideologija, suština i principi

Po treći put radim razgradnju misli na tipkovnici, opet ista tema... Evo, slusam Madball i osjeti se u tom covjeku čisti bunt primitivčine koji ne jebe ništa i ne odustaje i mrcina je to velika. Sjecam se kojekavih videa, još kad je bio mlađi, taj Crucien je bio divljak i sad je divljak... Gledam i samog sebe, koji sam također iste gore list. Kako ide vrijeme ne smirujem se, baš obrnuto, e to je taj hardcore.

Nešto se priča kao HC je mrtav (i sam to ponekada kažem) ali to je daleko od istine, jer dok god je nas koji smo odrastali uz to sranje i primili se u potpunosti, do tada će to sranje funkcionirati na ovom svijetu u punom i istinskom smislu, dok sve sljedeće generacije neće imat pojma o tome šta je HC stvarno bio. Mislite i vi? Ja ne, ja serem, to je sranje, HC nije ideja jednog čovjeka koju gura masa, jasno se osjeti šta je to bez zapisane riječi. Točno se zna bez obzira na način izražavanja... zna se šta je hardcore. Moguće je da će se definicija mijenjati kako bude išlo vrijeme, ali to su sve samo nijanse: čisto ludilo, maksimalno upiranje, integritet jači od titana, urbanizam, inteligencija – to su sranja koja obilježavaju ono što jesam. Pokret koji me izgradio i još mnoge od nas koji smo dio obitelji koja nije na papiru, ali povezanost između članova daleko je na najvišem nivou socijalnih odnosa.

Ja ne govorim ovdje o nekim super povezanim bratskim odnosima. Vrlo je jednostavno – ovdje nema puno sranja, ako nekog mrzim – mrzim ga i to on zna, ne ližemo si guzice radi kamera i scene. Bar su stvari iskrene takve kakve jesu. Netrpeljivost je velika općenito, ali je bar iskreno, nema licemjerja kao svuda dalje.

Neka netko ne pomisli da ja tu nešto uzdižem ovaj pravac naspram drugih. Štaviše, obrnuto je. Ja izvlačim najbolje od goleme kante govana. Mislim, budimo iskreni, hrpa je bendova koji krljaju i glupi su ko kurac, to spada pod ništa. Ja ovdje govorim o dijelu HC populacije koja razumije da nije sav napredak u tetovaži i mišićima, besmislenom divljanju i macho pizdarijama. Pričam o ljudima koji održavaju ideologiju istinskog HC-a čistom i besprijekornom samim svojim življenjem života. Pričam o postavljačima standarda na svijetu, pričam o istinskom HC-u...

Ukratko, da bi se ta istinska ideologija održala i nakon naših života, potrebno je da mladež shvati da se tvrdi rifovi ne grade samo inteligencijom već i patnjom u životu, i to naravno ne namjernom. Hardcore se ne odabire, on odabire tebe i ako ti se to dogodi u životu najbolje što možeš iz toga je izvući ovo što ja tu govorim: budi čvrst, budi pošten, ne budi pička... Stisni gas do kraja i nemoj se okretati iza, živi za danas punim plućima, daj primjer i volju drugima, ne budi pederčina! Mislim, meni se osobno više gadi pričat šta bi mladi trebalo, šta ne bi trebalo – nek radi ko šta 'oće i gotovo al', ako je ikome stalo da doživi onu jebačku energiju koja nije usporediva sa bilo kojom drugom, onda su to stavke kojih se treba držati. Bitno je ne trpjeti sranja, biti čvrst u vlastitim odlukama i nikada ne kupiti laptop i gramafon i postati DJ... Što manje se družiti sa ulizanim narkomanskim partijanerima, što manje narodnjaka (po mogućnosti ništa narodnjaka), samo tvrdo i pošteno i bit će to sve dobro zauvijek. Točnije, u kotlu teškog smeća uvijek će se rađati iznimke zbog kojih onim najinteligentnijim ljudima na svijetu kad je teško neće biti žao što su se rodili. Hardcore slavi život i istinsku energiju. Pitanje je da li ste vi potpuna laž, sabijena jedinka u strahu od života ili stojite za hardcore?!?

Bole – Bugarska skupština

Iskupljenje za "Bekstvo iz Šošenka"

Čitam danas na B92 kako je Morgan Frimen za ulogu na filmu "Bekstvo iz Šošenka" 1995. godine nominovan za Oskara (kategorija "najbolji glumac), kako je taj film imao ukupno sedam nominacija za pomenutu nagradu, i kako je uprkos budžetu od 25 miliona dolara film u bioskopima inkasirao svega 18 miliona. U tekstu dalje stoji da je Frimen i tad, a još više danas, ostao razočaran zbog neadekvatnog naslova tog ostvaranje. Naime, radnja filma je snimljena po romanu "Rita Hayworth and Shawshank Redemption", autora Stivena Kinga. 

Odranije je poznato da je bio jako nezadovoljan naslovom koji su odabrali za film, a sad je to pobliže objasnio i za Set Majersov NBC TV šou. Producentima je prigovorio čim je čuo kakva im se ideja mota po glavi oko naslova filma. "Mislim, pa nećete odabrati „Bekstvo iz Šošenka“ ako imate već Ritu Hejvort!?", uzrujao se i u emisiji.

Producente je nagovarao da u naslov stave ceo naslov Kingovog književnog dela, "Rita Hejvort i bekstvo iz Šošenka". "Požalio sam im se, a oni su rekli: 'To neće stati na table iznad ulaza u bioskop.' Rekao sam im: 'Pa šta? Stavite onda samo Rita Hejvort...' Ali oni se s time nisu složili i (filmu) je bilo potrebno neko vreme da bude primećen." (Izvor: B92)

Ono što mene interesuje u celoj priči je zbog čega taj film kod nas ima prevod "Bekstvo..."? Ni u originalnom naslovu knjige Stivena Kinga, ni u skraćenom nazivu filma nema ni reč o "bekstvu". Ovde se ne traži stručnjak za jezike, jer je svima jasno kako se pravilno prevodi, već logičko objašnjenje zašto prevodilac mora da ti uništi doživljaj pre gledanja filma "prepričavanjem" cele radnje već u naslovu. Za ovo ne postoji "iskupljenje".

ps: Kad smo već kod filma, jedno pitanje... Kako je Endi uspeo da zalepi poster sa "unutrašnje" strane tunela, neposredno pre bekstva? :)

Dejvid

KAKO JE DOŠAO HARDCORE II

"Bježimo od gluposti što dalje, možda se i uspijemo odmaknuti na vrijeme od te navale teških idiota!"

Razmišljam neko vrijeme o ljudima na sceni, o vrsti ljudi na sceni, kao o karakterima u "Heroes of might and magic III" gdje postoji šest ili sedam dvoraca tematski razdvojenih i svako odigrava svoju ulogu elementa u kojem je svojim karakterom. Tako je slično sa scenom, postoji čitav snop karaktera, kojih ako je više, automatski se nesvjesno grupiraju i tako tvore heroje ritmova i rifova Balkan edition. E, sada bi svaki drugi levat koji piše ovakvo neko sranje krenuo sa uspoređivanjem tih karaktera sa karakterima iz igara ili ih etiketirao i pridodavao im odgovarajuće karakteristike po kojima ih se može uočiti iz aviona, al' eto ja nisam svaki drugi levat, ja sam svaki treći. 

Dakle, ja ću za početak objasniti kako scena u ovoj zemlji radi, ako i postoji vrlo je slaba i mizerna i to ne zahvaljujući ljudima, već jebenom sistemu koji ne dopušta ništa što nije u normama komunističkog režima koji su prije vidjeli i drže ga se k'o pijani plota. Neću u politiku, jer ono što ja govorim tiče se i crvenih i plavih, tiče se podsvjesti koja je proprana vrlo jednostavnom shematikom: završi školu, nađi posao, oženi se, napravi nasljednika, rintaj za njega do smrti i umri. Naravno da su se neki odmaknuli još u prošlim vremenima od toga i radili po svome, ali je činjenično stanje da nas je bilo manje na ovoj planeti, svijet je općenito bio malo manje zagađen ljudskom pohlepom i bezdušnošću, pa je automatski pojam vremena kao iluzije bio definiran kao jedna sporija konstanta nego što je to danas. Htjedoh reći kako je prije bilo puno više vremena za sve, ali ne samo vremena već i prostora, manja dostupnost onoga što te zanima, težak put do stvari koje te zanimaju i tako dalje. Takvo vrijeme i ono što je to vrijeme nosilo davalo je mogućnosti ljudima da se razviju na svoj način i ako je to moguće formiraju svoju društvenu skupinu istomišljenika, ali jebi ga, danas je novac ogulio svima i zadnje šanse za ikakvim mogućnostima širenja vlastitih zajednica istomišljenika. Za početak su nas sve razdvojili i nesvjesno zakovali u sobe svojih domova sa Facebook-om, danas je sve puno Facebook ratnika i oni pokazuju da su još mladi na tom internetu, postoje jebači mozgova po internetu koji žive da jebu ljude u mozak neovisno o temi (toj vrsti vjerujem da spadam i ja) i postoje oni koje više ne mozeš ni sa čim naživcirati jer su prošli sito i rešeto internetskog ratovanja po tipkovnici oko ukusa za glazbu, igre, filmove i ostalo. Prije se to riješavalo očima u oči, ekipa u ekipu, uživo su stajale grupe ljudi, a danas su te grupe razbacane na Facebook-u i ako se ne držiš pravila objavljivanja u grupama teško je da će te uopće itko i primjetiti, jer Facebook nije samo socijalna mreža, to je ujedno i bič krotitelja koji satire životnu energiju ljudskog roda. Naravno, da se primjeti kako su ljudi splasnuli po koncertima, kao da se svira zombijima, svi dođu i stoje i bleje u tebe k'o u budalu, a ti se dereš i znojiš na toj bini, proživljavaš kojekakve delirije i baciš pogled na publiku i vidiš hrpu mobitela usmjerenih u tebe jer oni upravo bilježe nove materijale za Facebook i ko prvi pokaže di je bio i napiše nešta cool pokraj slike taj je veća faca u društvu. Pitanje koje se nameće je šta mene pokreće da divljam naspram većine publike koja stoji? Ja bih rekao mindset, ja drugačije razmišljam u samom orijentu, sviram sam za sebe i sebi pravim zabavu a ostali bi se trebali nahvatati na to samo što bi to trebao svatko sebi objasniti, ali nažalost nitko si ne objašnjava jer to je samo par sati vremena naspram daljnjeg života u kojem malo tko i pomisli na taj koncert na kojem je bio. Evo gledam sebe, meni od kada otvorim oči pa sve dok ih ponovo ne zatvorim konstantno grmi neka nabijačina, ili su to Obituary, ili Spudmonsters-i ili Napalm death, ponekad se bacim na Cypress hill, ali stalno je ta underground scena devedesetih dosta pojačana u mojoj sobi, jednostavno volim tu energiju, odgovara mi ta atmosfera i duh svega toga i uz to sve vjerujem da je glazba najjači izricaj osobnosti kod pojedinaca, samo što je danas bačena ljaga na vrijednost glazbe pa se samo prave generički tonovi koje masa lako pamti, a uz to sve pjesme ne sadrže apsolutno nikakve poruke i čak šta više, djeluju ekstra zaglupljujuće. Radi li to netko namjerno kako bi omekšao ovce pred klanje ili je ljudski rod jednostavno potkazao, ko zna, neću ni ulaziti u to jer ne vidim svrhu, ali bit svega je da današnja regularna publika je u mojim očima ravna koncertu odsviranom u praznom klubu. Neke ljude veseli da im koncerti budu puni, al' ja sam radije sretan sa tridesetak ljudi koji su se došli iskreno i opušteno zabaviti i izdivljati na bilo koji način na ta naša sranja, nego te degenerične spodobe koje slikaju sa tim pločicama jadnim i bacaju instant na net.

Nakon dobrog seksa pička drugačije cvili, iliti bolje rečeno, nakon dobrog koncerta moram reći da eto još ima ljudi koje boli kita za sve što sam ranije navodio. Neka je godina koja je, sve šta sam rekao stoji ali svako pravilo ima svoju iznimku, pa tako i ovo koje sam ja postavio u prošlom izlaganju. Pričajući o tim iznimkama govorim o ljudima koji su sa potiljcima doletali i udarali u binu tako da se sve treslo pod nogama, to je za spustit kapu i reći: To ekipa jeb'o te, svaka čast, svaki put kad pomisim da je bolje da se nisam ni rodio, dođe tako neki koncert, ništa veliko, ali nabijeno energijom. Ideja svega je da će uvijek bit šupčina, uvijek će bit papaka, ovih dana ih je više nego ikada, današnja djeca se rađaju, pale internet i misle da su pojeli svu pamet svijeta, a svijet je postojao i prije interneta i prije njih i prije mene i ja često gledam iza sebe kako bih naučio nešta hvale vrijedno i to pretočio u nešta još vrijednije ili barem inovativno u budućnosti, tako se održava scena koliko ja znam. Scena nisu samo bendovi, vjerujem da je to jasno kao dan, scena su bendovi i ljudi koji dočaravaju svojim bićima atmosferu scene. Ja bih rekao da je publika puno bitnija od bendova koji sviraju, mada to uopće nije tako, a to je krivo jer ti ljudi u publici divljaju i daju znoj za energiju kako bi nivo zajebancije otišao na jedan neopisiv i uzvišeni način koji mogu razumjeti samo oni koji su tu stvarno radi te uvrnute agresivne zabave. Valjda je jasno da ja tu radim razliku između utačine i pederskog gurkanja kakvo današnja mladež poznaje. Također nemojte misliti da sam zadrta debilčina koja si preko nabijanja dokazuje muda, nije stvar u tome, stvar je u energiji i u naboju koji isijava iz benda i te jebene publike. Ako je to mekano, mekano je sve i jebeš mekano osim kad pričamo o sisama i dupetima, mada i to nije loše kad je utegnuto, čak šta više...

Evo 2015. je za nama i ja sam odlučio okrenuti novu stranicu u svom životu i nadam se i u životima onih koji će me čitati, pa barem jednom malo razmisliti. Do sada sam bio crn k'o dno bunara puno ulja, pod pritiskom samog sebe, kritizirao sve oko sebe, upirao u sve prstom i divljao na sve moguće načine i onda jednostavno shvatio da ću ispaliti na mozak u procesu, a to nije put. Ne znam da li je lako samo srat, udarat i bit kreten k'o ja, ali eto meni je to išlo i dan danas mi ide olako, ali evo sada sam odlučio da ću umjesto konstantnog sranja probati pozitivnije djelovati na svoju okolinu u smislu kreativnog izražavanja, pravilnog usmjeravanja mladih na puteve koji imaju nekog smisla u odnosu na prošlost. A zašto sve to? Pa nemam pojma, možda postoji mogućnost da ću se ponovno roditi na ovoj tabli na kojoj živimo, šta više moguće je da je ta zemlja jedino što uopće postoji i volio bi se roditi u svijetu barem približno sličnom onome kakvim sam ga ostavio kad budem umirao. Nemojte misliti da vjerujem u reinkarnaciju, vjerujem samo u to da se svemir igra igre skrivača u svakom segmentu svog postojanja, jer je to jedini ultimativni način zabave koji je bezvremenski i podložan evoluciji, ali eto čak i da više nikada ne vidim tu jeftinu kuglicu ili konkavu od zemlje, svejedno ću živjeti i otići u stilu gospodin čovjeka u smislu djela koja ću ostaviti iza sebe i pri tome ne mislim samo na HC vec općenito. Meni je to ravno tome da ako ulazim kod nekoga u kuću, izujem patike da mu ne zaprljam kuću, jer sam obazriv toliko da mi je stalo da se ne iskenjam nekom kao đubre po postojanju i vlasništvu bez razloga. Kako god bilo, uz reinkarnaciju, uz jeftine klince i iznimke u toj oronuloj sceni koji imaju energije za sve one koji nemaju, zbrojem ili oduzimanjem svega, igranje na sigurno je biti častan i produktivan čovjek koji druge tjera na kreativnost koja nije šmokljanska, to znači biti čovjek i to je moja nova odluka za novu godinu i nadam se i vaša, jer budućnost je onakva kakvom je sami ispišemo, sudbina ne postoji osim one koju sami stvorimo, reče Mario Kassar u početku Terminatora 2. Živi bili kroz godinu a i dalje. Živio iskreni hardcore, onaj radi kojeg sam sretan što sam živ. Kako bi rekli moji drugari iz Niša, Street core unity – "Hardcore - more than music, more than life".

Zna li itko šta je stvarno bitno u životu? Šta je stvarno bitno recimo u glazbi, šta je stvarno bitno u HC-u? Ma, evo ja znam odgovor odmah, ne moram razmišljati godinama, istraživati, raditi naučne radove i pisati čitave knjige. Najbitnija stvar je shvatiti tri osnovne stavke u obliku obraćanja samome sebi točno ovim redosljedom:

1. Kako sam bio glup;

2. Čovječe, pa još uvijek sam glup k'o kurac; 

3. Probaj malo manje biti glup u budućnosti.

Upitkujući i konstatirajući ove tri stavke prirodno se nameće pitanje u glavi zašto. Zašto sam bio glup, zašto sam još uvijek glup k'o kurac i zašto ne bih bio glup i u budućnosti? Svaki odgovor je jedna vrsta samokritičnosti koja nam svima tako jebeno fali u svakom tenutku ove planete. Hrpa je bendova koja odsvira koncert pa idu okolo k'o lude kuje i ispituju: E je l' ovo bilo dobro, kak se tebi čini? Ali oni su još dobri jer puno je veći omjer onih koji se to ni ne pitaju, već automatski znaju da su carevi bez ikakve provjere. Evo sad sam upravo žderući perecu blejao u Facebook i vidim neki bend kako se oglašava sa strane i kliknem da vidim šta je i vidim neki hardcore punkeri i vidim zadnju objavu: Hvala vam što ste nas pratili, ali zbog nesuglasica u bendu se razilazimo za stalno... do slušanja. Nedavno, možda prije kojih godinu dana čujem jednog domaćeg hip hopera imena Shomy i zgrozim se koliko je to jadno, odem mu dobronamjerno reć da je teška bruka to što radi i da bolje nešta napravi po tom pitanju i dobijem od njega recenicu: Kad ti izdaš album za Croatia records, onda ćemo pričati...

Reklo bi se da me čovjek ugasio, ali kad malo razmisliš, shvatiš da je momak u nekom tripu slave i moći u kojem zapravo ta neka izdavačka kuća izvlači iz njega životnu energiju u zamjenu za neku najminimalniju naknadu koje možda na kraju ni ne bude. Dođem nedavno na koncert i ide tonska proba, dođe jedan bend i odsvira pjesmu, tonac namjesti zvuk da liče na nešta i poslje njih odmah uljeće sljedeći bend koji obavlja sve isto kao i prethodni, a tonac i dalje namješta zvuk po bendu, bez obzira što je onaj prvi bend baš radi toga imao tu tonsku probu, i na kraju zvuk bude namješten po nekoj trećoj varijabli koja nema tek veze sa logikom i zvuk kakav treba od starta izlaziti počne izlaziti tek na glavnom bendu nakon treće ili četvrte pjesme.

Nisam li u pravu kada kažem da su one tri stavke najbitnije tri stavke u životu koje se čovjek može dosjetiti? Tiče se svega. Niste li svi prepunjeni govnima iz medija, ispraznih vijesti, sladunjavih pjesmica bez teme i poruke, šablonskih filmova i površnih igara nove generacije? Šta je problematično u svim navedenim sranjima? Pa sve je glupo k'o kurac, bilo je glupo i biti će glupo k'o kurac dok je planete i civilizacije. Nije potrebno zalaziti u neke velike duhovne sfere, pričati ljudima da trebaju nešta raditi iz duše ili glumiti nekog spiritualnog gurua, presjecimo ta sranja u šutu, budimo iskreni sami prema sebi i jedni prema drugim, glupost je ta glavna stvar za izbjegavanje. Glupost izvire sa svih strana i to netko radi namjerno, pravi od nas svih degenerike, a ja ispadam teoretičar zavjere. Hajde da zajebemo te fore da sam samo paranoičan, ajmo razmisliti ozbiljno i odgovorno s obzirom na situaciju općenito na polju kulture koja je na poražavajućim stazama. Kako popraviti to? Pa inteligencijom, smislenošću, dubinom, tematikom, porukom koja tjera na razmišljanje; ukratko cijedite svi vlastite mozgove puno više planirate li imati veseliju budućnost. Najlakše je srati da je sada vrijeme pred treći svjetski rat, da je sada sve prenapeto i da nikoga ne zanima kultura i glazba ali to je sranje, istina je da se velika većina mladeži zabavlja na sranjima, jer realno za bolje ni ne znaju, nisu na vrijeme prihvatili priključak na te jebene zlatne osamdesete i devedesete i tu su gdje jesu. Šta učiniti? Djelovati na njih maksimalno, djelovati svojim duhom na okolinu koliko god beznadno djelovalo. Reći sami sebi jasno i glasno: Glup si k'o kurac i kritičkim osvrtom na sebe se ispaliti dalje u željenom smjeru. Ono što bi nas sve globalno izvuklo iz tog mulja koji svi osjećaju ali se prave da ga nema je proglašenje dana "Priznavanja glupoće samome sebi", nešto kao nova godina kada svi odbrojavaju i u istom trenutku svi ljudi na planeti začepe face i zažmire na sat vremena i kažu sami sebi one tri stavke. Siguran sam da bi stvari potpuno drugačije izgledale samo da jednom svatko sam sebi iskreno kaže "Bio sam glupan, još uvijek sam glup, moram se potruditi ne biti glup ubuduće!" Rifovi bi zvučali puno bolje, filmovi bi bili puno zanimljivije sranje nego što su danas, igre bi bile ono što su bile kad je carovao Nintendo i Commodore, sve šta znamo bi se tokom vremena ispravilo na neke puno pametnije i samokritičnije staze nego što je danas, jer sramotno je da jedna bakterija bolje razumije i shvaća svoje postojanje od čovjeka. Ne pravi se bahata, ne iskače na nesiguran teren, ne ide tamo gdje joj nije mjesto, naspram čovjeka bakterija nije arogantna i glupa. Rekoše jednom Bad religion-i:

"We're only gonna die"
Early man walked away as modern man took control.
Their minds weren't all the same, to conquer was his big goal,
So he built his great empire and slaughtered his own kind,
Then he died a confused man, killed himself with his own mind.

Ovo se jako poklapa sa svime šta sam napisao ranije oko teme glupoće ljudskog roda. Onaj tko nije u stanju prevesti ovaj tekst tj. ne zna engleski dao Bog da ga nikad i ne naučio u životu. I mada ne volim te jebene pankere previše, jer svi nešta pjevuše veselo, k'o neke tratinčice se njišu, ali ova stvar je bogami pogodak u bulju direkt. Sama srž čitavog ciklusa našeg razvoja. Ajmo jedno filozofsko pitanje: Da li je taj "early man" bio glup? Odgovor je jasan kao dan, naravno da je! Zašto? Pa da nije bio glup, ne bi mu "modern man" uzeo kontrolu. Da li je "modern man" podjednako glup u odnosu na svoju poziciju? Naravno da je! Zašto? Pa uništio je samoga sebe svojim najjačim oružjem - mozgom. Kako? Koristeći ga glupo! Mislite da moderni čovjek nije pred izumiranjem? Osvrnite se oko sebe malo bolje – izbjeglice, nešto prije toga dozvoljeno kupovanje roblja, nedavno u Americi dozvoljeno nošenje oružja po ulici kao na divljem zapadu. Gotovo je sa svime što smo znali kao neku normu objektivne normalnosti. Nisam ja taj koji zvuči kontradiktorno ovdje, ja sam potpuno svjestan da je taj veliki ciklus našeg postojanja točno takav kakvim ga je Bad religion opisao u svom tekstu, ja samo govorim kako i kada znate da je bitka unaprijed izgubljena. Samo se treba viteški boriti do zadnje kapi krvi i ostati ono što jesmo bez obzira na neodobravanje većine ili bilo koje druge prepreke, kompas je postavljen, jasno i glasno. Bježimo od gluposti što dalje, možda se i uspijemo odmaknuti na vrijeme od te navale teških idiota!

Bole Bugarska Skupština

Tekst objavljen u 5. broju Principa >>>