Po treći put radim razgradnju misli na tipkovnici, opet ista tema... Evo, slusam Madball i osjeti se u tom covjeku čisti bunt primitivčine koji ne jebe ništa i ne odustaje i mrcina je to velika. Sjecam se kojekavih videa, još kad je bio mlađi, taj Crucien je bio divljak i sad je divljak... Gledam i samog sebe, koji sam također iste gore list. Kako ide vrijeme ne smirujem se, baš obrnuto, e to je taj hardcore.
Nešto se priča kao HC je mrtav (i sam to ponekada kažem) ali to je daleko od istine, jer dok god je nas koji smo odrastali uz to sranje i primili se u potpunosti, do tada će to sranje funkcionirati na ovom svijetu u punom i istinskom smislu, dok sve sljedeće generacije neće imat pojma o tome šta je HC stvarno bio. Mislite i vi? Ja ne, ja serem, to je sranje, HC nije ideja jednog čovjeka koju gura masa, jasno se osjeti šta je to bez zapisane riječi. Točno se zna bez obzira na način izražavanja... zna se šta je hardcore. Moguće je da će se definicija mijenjati kako bude išlo vrijeme, ali to su sve samo nijanse: čisto ludilo, maksimalno upiranje, integritet jači od titana, urbanizam, inteligencija – to su sranja koja obilježavaju ono što jesam. Pokret koji me izgradio i još mnoge od nas koji smo dio obitelji koja nije na papiru, ali povezanost između članova daleko je na najvišem nivou socijalnih odnosa.
Ja ne govorim ovdje o nekim super povezanim bratskim odnosima. Vrlo je jednostavno – ovdje nema puno sranja, ako nekog mrzim – mrzim ga i to on zna, ne ližemo si guzice radi kamera i scene. Bar su stvari iskrene takve kakve jesu. Netrpeljivost je velika općenito, ali je bar iskreno, nema licemjerja kao svuda dalje.
Neka netko ne pomisli da ja tu nešto uzdižem ovaj pravac naspram drugih. Štaviše, obrnuto je. Ja izvlačim najbolje od goleme kante govana. Mislim, budimo iskreni, hrpa je bendova koji krljaju i glupi su ko kurac, to spada pod ništa. Ja ovdje govorim o dijelu HC populacije koja razumije da nije sav napredak u tetovaži i mišićima, besmislenom divljanju i macho pizdarijama. Pričam o ljudima koji održavaju ideologiju istinskog HC-a čistom i besprijekornom samim svojim življenjem života. Pričam o postavljačima standarda na svijetu, pričam o istinskom HC-u...
Ukratko, da bi se ta istinska ideologija održala i nakon naših života, potrebno je da mladež shvati da se tvrdi rifovi ne grade samo inteligencijom već i patnjom u životu, i to naravno ne namjernom. Hardcore se ne odabire, on odabire tebe i ako ti se to dogodi u životu najbolje što možeš iz toga je izvući ovo što ja tu govorim: budi čvrst, budi pošten, ne budi pička... Stisni gas do kraja i nemoj se okretati iza, živi za danas punim plućima, daj primjer i volju drugima, ne budi pederčina! Mislim, meni se osobno više gadi pričat šta bi mladi trebalo, šta ne bi trebalo – nek radi ko šta 'oće i gotovo al', ako je ikome stalo da doživi onu jebačku energiju koja nije usporediva sa bilo kojom drugom, onda su to stavke kojih se treba držati. Bitno je ne trpjeti sranja, biti čvrst u vlastitim odlukama i nikada ne kupiti laptop i gramafon i postati DJ... Što manje se družiti sa ulizanim narkomanskim partijanerima, što manje narodnjaka (po mogućnosti ništa narodnjaka), samo tvrdo i pošteno i bit će to sve dobro zauvijek. Točnije, u kotlu teškog smeća uvijek će se rađati iznimke zbog kojih onim najinteligentnijim ljudima na svijetu kad je teško neće biti žao što su se rodili. Hardcore slavi život i istinsku energiju. Pitanje je da li ste vi potpuna laž, sabijena jedinka u strahu od života ili stojite za hardcore?!?
Bole – Bugarska skupština
Podeli sa prijateljima:
EmoticonEmoticon