Ivan Mihajlović (HUND): Punk nisu društvene mreže, izađite iz svojih ljuštura, družite se po koncertima…

22:42


Nastali ste na pragu 90-ih, pred sam kraj bivše Jugoslavije. Šta vas je tada „nateralo“ da krenete svirati punk? Kako je nastao naziv benda H.U.N.D?

Da, nastali smo krajem “srećnih” 80-tih i početkom nesrećnih 90-tih godina prošlog veka, kada smo se oko istih ideja okupili Kiri i ja (Čaki), a odmah nam se nakon toga priključio i Crv, tako da je tad definitivno napravljena okosnica naše družine (lepše je tako nazvati), koja se bavila istim stvarima, rešavala i ukazivala na iste probleme, trudila se da muzikom skrene pažnju na njih, a istovremeno i da odagna misli od istih; svira i plovi pozitivnom muzikom, zajedno sa ljudima koji su nas sledili i koji nas i danas slede. Lepo si primetio da smo krenuli u repu bivše velike i srećne Jugoslavije, prolazili kroz sve transformacije našeg društva, beležeći sve to našom muzikom i ostavljajući svoj pečat kroz nju, osvrćući se na jedinstven buntovni način na sve što nas je okruživalo i kroz sve lepe i ružne stvari kroz koje smo zajedno prolazili i kroz koje i danas prolazimo. Što se imena benda tiče, odmah da te ispravim, pravi naziv je HUND, a ne H.U.N.D, što je bilo privremeno, odnosno bolje rečeno, prinudno ime grupe prilikom izdavanja prvog albuma za “Take It Or Leave It”. Naime, pravo ime HUND, reč je iz nemačkog jezika i znači “pas (koji ujeda)”. Stariji čitaoci se sigurno ove reči sećaju po legendarnoj rečenici Slavka Štimca u filmu “Vuk samotnjak”. koji je našavši nemačkog vojnog psa, na pitanje o njegovom imenu odgovorio: “Piše Mile, a piše i HUND”. Skraćenicu smo stavili da bismo izdali album pod istim imenom, jer se u to vreme nije smelo pojaviti izdanje benda čije je ime reč nemačkog porekla, pa smo izabrali skraćenicu koja je glasila “Hodočasnici Umiru Nakon Drkanja”, i koja je figurisala samo na prvom izdanju benda “Ko je ubio mrtvog čoveka?”.

Aranđelovac kad ste počinjali i sad? Zvoncekova Bilježnica, vi i još nekoliko manje poznatih bendova je činilo lokalnu scenu na nivou grada. Možete li nam u nekoliko redova odslikati ambijent tog vremena i povući paralelu sa sadašnjim?

Svaka paralela tadašnjeg života i današnjeg bivstvovanja i preživljavanja mladih u našem gradu, naravno preslikano i mnogo šire, ne može nikako predstavljati ni približno horizontalnu liniju, već se vrtoglavo survala ka mračnim dubinama trodimenzionalnog “lista papira” po kome pokušavamo povući tu pravu liniju. Neverovatno je prosto koliko su se uslovi rada i uopšte, pokušaji mladih bendova danas i tih devedesetih, da rade, stvaraju i iskazuju svoje stavove i poglede na svet promenili. Konkretno, kod nas je tada bilo pregršt mladih (ali i nešto starijih i tada ozbiljnijih) kvalitetnih grupa, potpuno autorskih i posvećenih svojoj ideji, za razliku od današnjeg stanja u našem gradu, gde se ti pokušaji stvaralaštva, u poređenju sa tadašnjim, mere u promilima i pojavljuju tek u tragovima.

Do sada ste snimili tri samostalna albuma. Više od deceniju se diskografski ne oglašavate. Ima li novih pesama i planova da se nešto u skorijoj budućnosti objavi?

Rad HUND-a svih ovih godina je bio iskazan stvaralaštvom, raznim idejama i izrazima, gde se tokom ovog dugog perioda između trećeg studijskog izdanja i maksi singla od dve numere nakon njega, orijentisao ka laganom kristalisanju naših osećanja, emocija, stavova, bunta i pogleda na svet oko nas, u nove pesme koje su definitivno dorasle prezentiranju javnosti i ulasku na novo izdanje, koje je trenutno u pripremi i čeka zatvaranje finansijske konstrukcije i ulazak u tonski studio.

Slabo vas ima u medijima za razliku od mnogih vršnjaka sa kojima ste pržili 90-ih, u skoro svakom gradu Srbije. Gde sada nastupa HUND? 

HUND nije bend koji se po svaku cenu i na svaki mogući način medijski eksponira, vukući za rukav i uvlačeći se pod skute raznim lažnim dušebrižnicima i mentorima grupa, još manje je bend koji pristaje na kompromise i gura se na medije gde će skakati i igrati po notama “kvazi-šou-biznisa” ili skupina “rock-mentora”, odnosno u njima otelotvorenih besposličara, neradnika, parazita i političkih prilepaka. ‘90-tih se moglo nesmetano svirati svuda, bilo je daleko, daleko više koncertno aktivnih ljudi, publika je bila ne samo mnogobrojnija, već i daleko osvešćenija i svesnija sebe i sveta oko njih. Nisi morao ići glavom kroz zid i opterećivati se koječime, već si jednostavno uzimao gitare i palice u ruke i kretao na višednevne turneje, iskrena druženja i razmenjivanje ideja i pozitivnog fluida među istomislećom grupom (i to mnogobrojnom grupom!) ljudi… Sada se sve svodi na sporadične kontakte i pozive klubova, fanova ili starih prijatelja i organizacijom koncerata tamo gde ima interesovanja. Prošle subote smo imali jako lep koncert i provod u Nišu, a sledeći zakazani nastupi su 21.03.2015. u Kruševcu, u klubu “Zamajac“ i 04.04. u Beogradskom Domu Omladine, već tradicionalno na Džimijevom festivalu “Provincija uzvraća udarac“, odnosno kako se sada zove – “Provincija napada”, pa pozivamo sve prijatelje i poštovaoce našeg rada da nam se pridruže i podrže na ovim nastupima, kao i budućim ukoliko nas ljudi budu želeli i zvali.

Nakon rata ste bili među prvima iz Srbije koji su nastupili u Hrvatskoj i BiH. Kako iz ovog ugla gledate na te godine?

Da, definitivno smo zvanično bili prvi izvođači koji su posle ratnih sukoba na prostorima ex-YU svirali u Republici Hrvatskoj (Beli Manastir, dan po uvođenju graničnih prelaza) i u muslimansko-hrvatskoj federaciji (Tuzla). Verovatno se to tako pogodilo, uvek smo radili i bitisali na oštrici žileta, verovatno se to i poklopilo sa tim interesantnim podacima o kojima tada nismo ni razmišljali, niti su nam išta značili u to vreme. Bitno nam je samo bilo da odemo tamo gde nas ljudi pozovu, gde nas vole i cene i gde ćemo se razmenom zajedničkog pozitivnog fluida i mi i publika i ljudi koji su bili željni druženja sa nama lepo provesti. Oba ova nastupa su nam ostala u najlepšem mogućem sećanju, a nadam se, bolje rečeno, uopšte ne sumnjam, i jako mnogobrojnoj publici koja im je prisustvovala. Što se ratnih godina tiče, one kao da su proletele mimo nas. Svirali smo non-stop i uopšte se nismo osvrtali na ružne stvari koje su se oko nas dešavale. Učestvovali smo i na par antiratnih kompilacija (najpoznatija je bila “We miss peace”) i koncerata, čime smo iskazivali svoj najiskreniji stav prema tadašnjim političkim zbivanjima i tadašnjim vlastima u ex-SFRJ državama. Na veliku žalost, nije se mnogo stvari do danas u pozitivnom smeru promenilo, čak naprotiv!

Internet i punk. CD ili free download? Kako vama ljudima iz prošlog veka izgleda ta priča?

PUNK, sirovi PUNK! Koncertni PUNK! To je suština cele ove priče. Ne možeš biti punker samo na FB, Twiteru i sl. Izađite ljudi iz svojih ljuštura, družite se, makar samo po koncertima, slušajte uživo muziku, provodite se, izbacite negativnu energiju i napunite se pozitivnom na svirkama! To je to, poenta je aktivno se družiti i provoditi sa ljudima, a ne samo sedeti uz monitor u četiri zida i pričati – “ja sam punker, cyber buntovnik, volim sve što vole mladi…”! I da, ploče! Tu je pravi zvuk! Ništa ne može zameniti taj sofisticirani doživljaj muzike koji se preko vinila može reprodukovati i koji samo vinil može pružiti. Eto, pećinski ljudi iz prošlog veka tako razmišljaju! Šalu na stranu, zaista nam nije teško prilagoditi se i pratiti svu ovu cyber priču koju tehnološki napredak neminovno nosi sa sobom, ali treba čovek da bude ono što jeste, prirodno i društveno biće. Pravi punkeri su oduvek bili “ljudi sa ulice”, na njoj su odrastali i na njoj (računajući tu prvenstveno koncerte) i iskazivali svoje stavove i razmišljanja, ispoljavali svoj bunt… To je prava zdrava priča celokupnog iskrenog punk pokreta i načina razmišljanja koji iz njega proističe!

Fanzini su bili aktuelni kad ste vi počinjali. Koliko su vam tad značili, sećate li se možda nekih? 

DIY scena, fanzini i sve ostalo što ih je pratilo 90-tih i početkom 2000-tih su imali izuzetno snažan i pozitivan uticaj na rad HUND-a. To nam je bio, pored koncerata naravno, najdraži vid komunikacije sa ljudima, najlepši i najprisniji odnosi među svima nama su nastajali kroz njih. Zaista, draže nam je bilo (a i još uvek je tako!) pojaviti se i dati intervju u jednom fanzinu, nego gostovati na 10 TV ili radio emisija. Poenta je da je taj način izražavanja i promovisanja ideja, bendova, dešavanja, isto kao i ljudi koji su ih radili i iskazivali kroz njih, bio krajnje iskren, pozitivan i dobronameran. Sećam se ogromnog broja fanzina, svaki je bio dobar na svoj način, svaki je bio originalan i unikatan, svaki imao veliki uticaj na našu scenu i svaki ostao svojevrstan svedok tog vremena, događaja, ljudi koji su se oko njega okupljali i onih koji su se u njemu našli. Teško mi je izdvojiti bilo koji od njih, bojim se da se neko od tih divnih ljudi koji su ih radili ne nađe uvređen ukoliko ga ne pomenem. Sve u svemu, jako pozitivna stvar u to vreme, nedostaju danas, šteta što su nestali, zajedno sa voljom i snagom ljudi.

Koje savete biste dali mladim bendovima koji tek počinju svirati?

Pustite slobodno da iz vas izlaze naleti verbalne dijareje! Oštro i bez kompromisa, iz srca, iskreno! Možda će nekome nekada to nekako postati ideja vodilja, zvezda koja će mu podići glavu i usmeriti pogled u pravom smeru, uspraviti ga i otvoriti mu oči... Ne dozvolite da vas sputaju i vežu, budite svoji! Punx not deda!

Dejvid

Podeli sa prijateljima:

Povezani tekstovi

Previous
Next Post »