Muzičari nas lažu – ne slušajmo šta nam kažu

14:33

Slagao bih vas odmah na početku kada bih rekao da sam kao klinac odrastao na rokenrolu. Kažem ovo iz razloga što najveći broj mojih poznanika i prijatelja navodi kako su ih roditelji dok su još bili u kolevci puštali ploče najvećih domaćih i stranih rokenrol bendova, kako su pre reči "mama" i "tata" znali da pevuše hitove tih najvećih grupa i slično. Ne kažem da svi oni lažu, ali, veliki broj njih sigurno ne govori istinu.

Mračne devedesete, krize, sankcije, nemaština, ratovi odzvanjali su oko nas, dok je moćna medijska mašinerija u službi režima krojila novi nacionlni i kulturni identitet putem skoro svih televizija i drugih medija. Ceo narod, naročito u ruralnim sredinama (gde sam i ja živeo sa porodicom) bio je totalno hipnotisan i dezorijentisan. Na jednoj strani bombe, prazne prodavnice, masovne, nasilne mobilizacije i odvođenja na ratišta u Bosnu i Hrvatsku, a na drugoj šarenilo i blještavilo sa Pinka, Palme, pa i državne televizije (U to vreme simbolično nazivane kao "Bastilja"). Kult vođe je odavno stvoren, a kao naručen, u to vreme se pojavio i Tarmi Rićmi sa hitčinom "Ne može nam niko ništa" (jači smo od sudbine / mogu samo da nas mrze / oni što nas (ne) vole). Da se ja pitam, trebalo je to da stavimo kao nacionalnu himnu. Bio bi još jači efekat.

Pa ipak, i pored sveprisutnog medijskog mraka, u nešto urbanijim sredinama, javljali su se glasovi otpora (ne mislim na onaj iscenirani iz 2000. godine), bunta, drugačijeg razmišljanja... Konkretno, u rokenrolu smo imali bendove poput Riblje čorbe (setimo se albuma "Njihovi dani") ili Direktora (sa pesmama "Bando crvena", "Čistićete ulice", "Svinja sa Dedinja"). Uopšte, skoro cela tzv. scena devedesetih je, što u zavijenoj, metaforičnoj formi, što otovoreno i banalno pevala o društvenim prilikama iz tog vremena. Mi koji nismo imali TV Politiku, 3K i koji smo živeli daleko od najvećih gradova, teško da smo mogli da čujemo da takva muzika i postoji, a kamoli da se poistovetimo sa tim pesmama. 

Munjevito prelazim na 2016. godinu. Odavno, skoro svako domaćinstvo u Srbiji ima internet, kablovsku televiziju i milion medija koji su dostupni na jedan klik. Sada više ne možemo da govorimo o cenzuri, jer, iako je verovatno prisutna na najvećim televizijama ili novinama, običnom narodu su ostale društvene mreže kao izvor tog "drugačijeg" mišljenja i informacija. Sve se munjevito širi, retko šta može da se skloni ili cenzuriše kada se jednom pojavi na internetu. Muzičarima više nisu potrebne bilo kakve izdavačke kuće da bi izdavali nove pesme i albume. Dovoljno je da se to postavi na Jutjub, Fejsbuk, Tviter... publika iz celog sveta ima priliku da to "konzumira". Naravno, vi sve ovo znate i bez mene.

Neposredno uoči parlamentarnih izbora (paralela sa devedesetim – i tada smo imali izbore na skoro svaku godinu dana), nekoliko pank, rok i rep muzičara se oglasilo novim pesmama koje su aluzija na trenutno stanje u društvu. Beogradski sindikat, Dža ili Bu, Iskaz, Čutura... su u razmaku od samo nekoliko dana izbacili te pesme i prosto "zapalili" društvene mreže. O kvalitetu tih pesama i spotova, možemo da diskutujemo do sutra. Međutim, ovde se javio jedan drugi problem. Na istim društvenim mrežama, krenula je masovna osuda tih muzičara (konkretno, u najvećoj meri Beogradskog sindikata), u smislu kako je sve to nepotrebno, kako svi sve znamo i bez njih i slično. Ide se i do te mere da se "raskrinkavaju" privatni životi članova tih bendova, kao na primer: ko gde radi, čime mu se bavi svekrva i tako ti detalji iz "biografija" koji su veoma bitni za celu priču. Nailazio sam na poruke tipa, "Ne laže te sistem, ti si lenj i nećeš da radiš", "Koji Sindikat bre, gde su bili devedesetih, lako im je sad da pokazuju muda"...

Subjektivno gledano, nikad nisam bio preterani ljubitelj rep muzike (osim možda na početku srednje škole kad je to bilo "popularno" u društvu), kako zbog pretencioznih stavova, tako zbog minimalizma u samoj muzici. Vremenom sam prevazišao to "klinačko" pljuvanje i obezvređivanje (da ne kažem "hejtovanje") svega što mi se ne sviđa. Mogu da se složim u tome da su nas društvene mreže umrtvile u svim sferama angažovanja; niti idemo na koncerte, niti na neke proteste, niti se odazivamo humanitarnim akcijama... a i što bismo kad za sve postoji "lajk" ili "atend". Naravno, ironičan sam. Gomila klinaca se samo "loži" na te pesme, bez da se iole potrude da razumeju te poruke, jer, jebi ga, to je stvar trenda. 

Ono što predstavlja centralno pitanje mog pisanija je: Treba li svi muzičari da zauvek ućute i nikad više ne zapevaju o angažovanim temama? Ne pričamo ovde o umetničkom momentu (a možemo ako želite), gde sve što nije zavijeno metaforama, apriori je banalno i "neumetnički". Kao što rekoh, mogu da razumem ložare, mogu da shvatim kako neko prodaje "bunt" za popularnost i lovu, jasno mi je i da će mnogi iskoristiti te poruke da sebe samopromovišu... Samo mislim da među ovim gore nabrojanima niko nije u tom fazonu. Pa šta svi treba da radimo kad već sve znamo? Da nastavimo da kačimo "mnogo smešne" fotke i forice na Fejsbuk i da konstatujemo da je stanje nepromenjivo. Jer, naši roditelji i roditelji naših roditelja su ratovali, protestvovali i sve sjebali, a mi jadni ne znamo kako da preživimo ako nam ne plate internet za ovaj mesec. 

Slažem se da jedna pesa neće promeniti sistem o kome peva, ali, ako promeni nešto u glavi makar jednog pojedinca, onda nije uzalud snimljena. Ti ljudi koji su snimili te pesme, ako ništa drugo, utrošili su dosta više vremena od nas što jednim "statusom" napišemo kako već sve znamo. 

Podeli sa prijateljima:

Povezani tekstovi

Previous
Next Post »

3 коментара

Write коментара
21. април 2016. 15:29 delete

Naravno da ne treba da ćute. Kao što reče Klopka za pionira - "Umetnik koji veruje da će apolitičnošću spasiti svoju egzistenciju gubi pravo da danas bude ozbiljno shvaćen. Njegove tužbalice o brizi za kulturu su neuverljive ako ne spozna da je upravo njegova apolitičnost snaga političke oligarhije na vlasti, a istovremeno i njegove vlastite propasti."
MEĐUTIM - u slučaju Beogradskog Sindikata problem je u drugoj stvari. Kao prvo, pesma je stvarno loša (ne pokušavam da izdignem svoj muzički ukus ili bilo šta, ali jednostavno u poređenju sa ostatkom regionalne scene, BS je trećerazredni sastav), a kao drugo i ono glavno, upitni su politički i ideološki stavovi grupe Beogradski Sindikat. Zapravo nisu ni upitini, oni često naginju na desno i ne kriju to, a simpatije su potvrdile i Dveri i Andrej Fajgelj na svojim facebook stranicama.

Reply
avatar
21. април 2016. 19:01 delete

Da, video sam da su pomenuti podelili pesmu na Fejsbuku. Ja i rekoh u jednom delu teksta da o kvalitetu pesme i spota možemo da diskutujemo. Takođe i o toj zloupotrebi. Samo me je iznerviralo nipodaštavanje i stav da muziku sa sličnim porukama i tematikom kao da ne treba ni snimati.
Hvala na komentaru.

Autor teksta.

Reply
avatar
22. април 2016. 02:14 delete

Lepo rečeno, naročito deo oko prodavanja "bunta" zarad popularnosti i love. Bar kad je samopromovisanje u pitanju, mislim da je publika tu daleko ispred muzičara. U poslednje vreme mi se čini da ispada "cool" pljuvati šta god zapadne u centar pažnje, makar i da se osoba s druge strane ekrana slaže s onim što je objavljeno. Ko pamti komentare ispod mnogih vesti nakon što neka devojka nastrada od strane nekog bolesnika/manijaka, tipa "ko je jebe kad se oblači k'o kurva" ili sličnih, zna o čemu pišem. Ovde bi, izgleda, svi želeli da ispadnu pametniji...

Odličan tekst, svaka čast. Pozdrav!

Reply
avatar