LJUBAV PREMA REVOLUCIJI JE RAVNA SMRTI

12:47

Dušan Opačić
– "Majakovski: pesnik revolucije"
Released: March, 2016.
Label: Presing
Review: Desya Lovorov

O pesnicima nikad dosta, jer se iščitavanjem njihovih poetskih radova, proučavanjem biografije, autobiografije, eseja o njima, manje ili više uspešnih studija, stvara slika bezmalo svega što može još više razbistriti ili još više otupiti vidik i predstavu određenog poete. Ipak, postoje u postojali su dokučivi pesnici, svesni da će ostaviti prostor za potpuno razumevanje njihovog rada. Majakovski je upravo takav "inženjer ljudskih duša", kako ga je nazvao Lenjin, kome se pesnik divio zbog ideologije koja je obeležila i življenje našeg naroda u XX veku: socijalizam. Njegov poziv je bio pesnički, u vrlo sirovom obliku sa surovom oštricom revolucionarnih ideja, što državnih, što književno-teorijskih, s čim se Trinaesti Apostol možda ne bi složio isprva.

Kao uvod u opsežniju studiju i prošireno izdanje ove iste knjige, koje se očekuje krajem ove godine, kolega Opačić je uspešno i apsolutno dinamično izdvojio glavne karakteristike Majakovskog, biografske podatke koji nisu zamorni, prepeve njegovih pesama, ističući njegovu iscrpnu, multimedijalnu i avangardnu produkciju i zastupanje levog fronta u političkoj misli u njenom, rekao bih, iskrenom obliku, kao i crtu inspiracije koju su činile žene u njegovom životu, propraćeno biranim fotografijama. Majakovski je bio pesnik naroda, njemu je bio cilj da običan čovek razmišlja proaktivno, na poetski način. Njegove jezičke intervencije, njegov stilus su maltene pokliči, vrlo plastične figure, značenjski pojednostavljene do srži i zadojene izvesnim futurističkim uticajima, u svrhu ciljanog svenarodnog napretka. Međutim, Majakovski sam sebi presuđuje 1930. godine (iz nepoznatog razloga), što otvara prostor za razna tumačenja.
Kao ljubitelj nerešivih misterija, ponudio bih sopstveno tumačenje i u isto vreme paralelu. Naime, jedan od najvoljenijih jugoslovenskih pesnika i pisaca za decu i omladinu, Branko Ćopić, takođe je izvršio samoubistvo, 1984. godine. Razlog koji se ističe među ostalima jeste razočaranje u ideologiju koju je bespogovorno podržavao rečima i delom - izdaja i neumitni sumrak jedne države koja ga je činila ponosnim. Ta ideologija je zajednička njemu i Majakovskom  socijalizam, proletarijat, napredak svih nacija. Možda je Majakovski slutio izopačenje državnog vrha, na čelu sa Staljinom, koji se obično nalazi na listi najokorelijih diktatora modernog doba, naspram Lenjina, koji je vrlo poetski pristupao politici, ili se barem tako čini. Ćopićevo razočaranje je dostiglo kritičnu tačku nakon Titove smrti, a tadašnji državni vrh je samo potpomogao rušenju jedne naizgled prosperitetne države...
Branka i Vladimira je ubila ljubav ka humanizmu i napretku čovečanstva i sopstvenog naroda, koje političke prilike i državne strukture ne umeju da iskoriste na pravi način. Oni očigledno nisu imali drugi izbor, nego da odu u legendu...
Majakovski i njegov rad pružaju neslućene mogućnosti tumačenja i reinterpretacije, koje mogu biti i te kako zanimljive, što Dušan Opačić, kao vrsni spisatelj, nedvosmisleno potvrđuje.

Podeli sa prijateljima:

Povezani tekstovi

Previous
Next Post »