Consecration – "Grob"
Released 15. 6. 2015.
Label: Geenger Records
Genre: Post Rock /Psychedelic Rock / Stoner Rock
Review: Desya Lovorov
Otvorena raka u mikroskosmosu duše

Za one koji ne znaju rašta sam napisao silne hvalospeve, evo još: Consecration je progressive / stoner / atmospheric post-metal sastav iz Beograda, koji deluje više od 15 godina na sceni, tiho, nenametljivo, pažljivo izdavajući materijal koji se može meriti sa bendovima na globalnom nivou. Gledajući produkciju i aranžmane, koji su fino uklapani četiri (!) godine, i goste (Vlada Janković Jet i drugi), "Grob"-u zaista nema premca.
On je, zapravo, poslednji deo trilogije (među kojima su i odlični albumi "Cimet" i "Univerzum zna") koji zatvara jedno poglavlje, ali verujem da otvara neka nova prostranstva, koja će se pojaviti kad tad. Njihov izražaj harmonijski i žanrovski varira bukvalno iz pesme u pesmu, ne dozvoljavajući kalupljenje ni u kom trenutku. Ono što mi se dopada i od mene imaju duboko poštovanje jeste to što su tekstovi na srpskom jeziku! Retko ko se usudi da se udostoji da peva na maternjem jeziku, koji i sam obiluje finim i pogodnim rečnikom za ovu vrstu muzike. O liričkoj vrednoti i veoma poetičnim slikama koje stvaraju pažljivim slušaocima ću reći samo: genijalno. Zbog toga mi nadalje samo preostaje da finesiram i istaknem po neki detalj unutar samih numera, jer iskustvo slušanja Consecration-a ne bi trebalo olako ispustiti.
Sa pojavom i šmekom Vinsenta Prajsa, Vlada Džet je odrecitovao uvodne stihove u pesmi "Debeli leptir", obradovao me taj momenat lavkraftovštine (prizivanje Cthulhu-a iz "Necronomicona"), uz poneku deonicu trube i harmonike. Da, i baš su se fino uklopile u celu priču. Numere "Sheed" i "Ejmi 1983-2011-201-" svojom silinom i psihodeličnom efektivnošću razdiru i sabijaju svu raspoloživu energiju. Sve pesme karakteriše majstorsko prelivanje bržih i sporijih delova unutar njih – "Sheed" je naročito žustra, sa izraženim "metalskim" deonicama i delom u kom harmonika vodi glavnu reč, dok je "Ejmi..." sanjiva, ispresecana grubim fragmentima, intimnošću. "Sećanje na Ameliju" je dostojni omaž Miguelu Jobetu i temi koja je opštepoznata, naročito među frankofilskom publikom, gde su pokazali smisao za estetski lepim, time učvršćujući svoje artističke porive.
Naslovna numera je ostavila na mene najdublji utisak; malo je reći da me je toliko dirnula i naterala suze na oči i to govorim bez imalo srama. Tekstura pesme, prilično opora lirika, glavni gitarski solo – do kraja nabijeno emocijama, valjano se opraštajući od sveta i odlazak u raku. Poslušajte i uverite se sami.
Ne dozvolite da vas pokopaju, ni u životnom, ni u muzičkom smislu.
* Recenzija objavljena u 5. broju Principa >>>
Podeli sa prijateljima:
EmoticonEmoticon