Znate ono kad netko nešta radi iz principa, makar i protiv sebe, dokazujući primjerom sebi i drugima... Iz čistog principa? Ne znam kako drugi, ali ja uvijek krećem sam od sebe i krenuvši od sebe mogu samo reći da je moj život življen iz čistog principa. Svoju svjesnost pamtim od neke pete ili šeste godine života i uvijek sam bio namrgođen i ljut, iz kojeg razloga - ko zna. Kao i sva djeca primio sam se na napucavanje lopte po igralištu, na igre sa Commodore 64 (k'o i malo koje dijete sa pet godina) i tako živio taj idiotski život ne pitajući se ništa u životu izuzevši situacije kada sam redovno sjedio na WC školjci k'o dijete i razmišljao kako je totalno svejedno hoću li se sada zatrčati i baciti sa petog kata ili nastaviti živjeti život dalje. Odluka koju sam odabrao i radi koje ovo pišem bila je ostati živ jer mi je bilo previše žao staraca koji su preglupi da shvate da ovaj svijet nije toliko stvaran koliko su njih komunizam i sirotinja naučili da je.
Do neke dvanaeste godine nije me zanimala glazba kao pojam mada mi je brat sve vrijeme nabijao u uši silom Iron Maiden, Metallicu i ostale pavijane tog vremena na VHS kazetama. Čitava situacija se iz same srži promjenila onaj dan kad sam trebao ići na ekskurziju i gledao koju kazetu da ponesem za Walkman, jer ću od tolikih jadoša iz razreda u busu poludit i tako primjetim jednu kazetu koja je svojim omotom iskakala od ostalih naranđastom bojom. Bila je riječ o albumu Biohazarda - State of the world address i to je za mene značilo pravi početak života. Jebeno sam bio oduševljen tim sirovim sporo brzim nabijačinama jer sam čuo sa dušom, a ne ušima, da ovdje leti energija na sve strane na maksimalno. Tokom te ekskurzije ekipa iz razreda učila je znamenitosti države, ali ja sam pohađao sasvim drugačiju školu, sam sa svojim Walkmanom koji me izdao po povratku kući prolivenim sokom u torbi. Ubrzo sam se preko bratića potrudio nabaviti ostale albume Biohazarda i krenio u daljnje učenje "zanata" i neki bi završili rečenicu da tada nisu imali pojma u šta će se sve pretvorit, ja sam recimo znao, znao sam da ću od sada pa do kraja života dati sve šta imam na te rifove jer su jedino iskreno sranje koje sam čuo u životu bez licemjerja. Znao sam da neću nikada biti slavan i popularan jer me to jebeno nikada nije zanimalo, bilo mi je uvijek sve zanimljivije gledati iz prikrajka nego biti glavni u društvu, po meni su to bili uglavnom levati koji se moraju dokazivati. Ja sam vrlo rano postao samosvjestan, očito jer sam vidio da je sve šta želim od života ubuduće u velikoj većini vremena praviti tvrde rifove, sklapati ih u kompleksne skladbe, one koje sam htjeo čuti od Biohazarda ali ih nikada nisu odsvirali.
Tako sam počeo, tako sam radio, tako radim i dan danas, osim što je iz igre manje-više ispao Biohazard (ne baš potpuno), a uletjeli su neki novi kraljevi svog kao i sadašnjeg vremena. Ista mjerila, ista energija, isti poriv, isti princip. Pitate se kakav princip? Pa čekaj malo, je l' se pravite blesavi ili ste stvarno sljepi pored očiju i gluhi pored ušiju?! Mislim, ne znam koliko je to teško za skužit, al' od trena od kada se rodiš svi ti nešta pričaju, dobijaš neke gadgete za život, a niko te ni ne pita je l' ti to hoćeš uopće. Dođe neki dan u zimi i odjednom se unosi bor u kuću i stavljaju se neke lampice po njemu i onda te ujtro čeka ispod čokolada za koju ti starci se prave blesavi i govore da je došao bradati lik u crvenom koji leti po nebu sa sobovima, mislim daj ono koji je to kurac, pa jebem vam sve ko vas je to učio da se tako radi, jebe mu ja i sjeme i tjeme i pleme. E jebi ga, ja sam to sve vidio u samom startu i počela mi se puniti čaša sve do jednog trena kad sam rekao sam sebi - e sad ću ja baš obrnuto od čitave jebene planete, bit u konfliktu sa cijelom okolinom, boli me kurac, pa kao da je i bitno, mogu se ubit, ionako svake sekunde bez zadrške kad znam da je totalno svejedno rodio se ponovo il' ne...
Zašto ići po nekim standardima kada ništa o njima ne znaš, zašto uopće prihvatiti ime koje ti jebeno daju kad ti se to možda uopće ne sviđa, svi nešt trpaju umjesto da samo svi jebeno odjebu u startu i puste te na miru da razmisliš o svemu. Jebi ga, ljudi su takvi da stalno nameću svoje smeće a roditelji su najgori primjerci toga, mali je broj roditelja koji omoguće svojoj djeci potpunu slobodu i to je jedini ispravni put, šta te ne ubije to te ojača, ako te ubije očito si bio preslab za život i to je to, nema trećeg ili jebeš ili primaš.
Nema trećeg? Kako nema trećeg, pa ja sam treći, ja i jebem i primam, ja i divljam i meditiram, rastem na sve strane isto kao i drvo i to pokušavam dočarati u svojim tekstovima mada to malo tko tako vidi kako bih ja volio da vidi. Nije bit u opakosti, nije bit ni u mišićima, tetovažama i nakrivljenim kapama kojima se kurče danasnji HC luzeri, radi se samo o jebenoj energiji, o porivu, o namjeri, o svemu onom oko čega se velika većina uopće ne obazire. E, zato je i HC propao isto k'o i sport krajem 2010, kao i svi ostali mediji zabave i ljudske evolucije ukaljane novcem i razmaženošću mladih pavijana od kojih mi se povraća (naravno da ima jebenih iznimki i u toj puder generaciji današnjice). Kako sam odrastao tako sam uviđao da fizička snaga ne znači ništa pa se na nju nisam previše obazirao, više sam se držao razgradnje logike, taktike, kreativnosti i psihičke čvrstoće, to sam ja sam za sebe zaključio da će biti kljucno za narednih tridesetak godina koje ne mirišu na dobro. I tu ne govorim o ratu jer to je bila samo uvertira u govna (jebem mater onom idiotu koji mi je nabio granatu u zgradu, upiš'o sam se u gaće kad je puklo jer sam spavao taman, idi u pičku materinu od svih zgrada spegla debil moju), dakle riječ je bila o klasičnom pustošenju zemlje od strane političara, onih smradova iz zadnje klupe koji nikad nisu pazili na satu i sad su glavni. Trebalo se nositi i sa starcima kojima se nije moja slika o meni samom uklapala u njihove vidike života, morao sam se boriti sa čitavom sredinom jer sam radio nešta drastično drugačije od ostalih, jebena crna ovca društva bila je moja karta koju sam svojevoljno odlučio izvući za cijeli život jer mi je dokurčilo sve već u samom startu. Vidjevši da je većina ljudi u nekom svom filmu, mada ni sami ne znaju ni kako ni zašto, shvatio sam da se ne bih trebao obazirati ni na mišljenja ni reakcije takvih jer mi takvi ljudi mogu služiti samo kao loš primjer pokretnih pokvarenih kompasa, a njih je u okolini preko 90%. Ideš obrnuto od struje? Da, eto idem, šta imam za izgubit, život? Pa eto, ako je tako, neka bude, ne treba se previše usprcavat oko tog života kad će ionako jednom sve prestati kao da nije nikada ni postojalo.
Zašto i danas sviram istim intenzitetom kao i kada sam počeo? Odgovor je jasan, pratim put čiste energije, ako mi se nešta ne da onda to neću raditi, ako mi se radi to radim kako spada ili ništa od ničega. Trenutno sviram samo zato što se od mene očekuje da kad tad jednom prestanem i posvetim se nečem drugom u životu, al' eto neću iz principa, do samog jebenog kraja, kako svi ti napireni šupci urlaju na mikrofone "for life", eto ja sam do sada dogurao do svoje tridesete i osjećam se isto k'o i kad sam počeo sa tim sranjima, netko ce reći da sam se smirio, ja cu reći da samo čekam pogodniju priliku da se ne ispucavam bezveze, ne zbog drugih, radi sebe, sebe ja zabavljam, publike ako ima – ima, ako nema - boli me kurac, nisam ju nikada ni tražio, mada mi je opet i drago kad ih vidim.
Eto šta ti je život, rodiš se, učiš, voliš, mrziš, vijaš, bježiš, zarađuješ pa trošiš, kradeš pa te kradu, ali očito se stvarno jebeno sve vrti oko čistog principa, barem ja to tako vidim. Ali sto ljudi sto ćudi. Živili do idućeg čitanja...
Bole (Bugarska Skupština)
Tekst je objavljen u 4. broju Principa
Podeli sa prijateljima:
EmoticonEmoticon