ČOVJEK TRAŽI BOGA U POEZIJI MARKA GARIĆA

10:33
Marko Garić – "Čovjek traži Boga", 
Released 2015
Label: Partenon
Review: Vasa Radovanović

Marko Garić je rođen u Dragalovcima kod Doboja, školovao se u Vukovaru i Osijeku, živeo u Beogradu, a već pet decenija živi u Francuskoj, (sada u Loos les Lille). U zemlji koja je iznedrila velikane svetske poezije Bodlera, Verlena, Prudoma, napijao se na izvoru esencijalne lirike, ali je sačuvao onu vatru koja ga greje iz panja zavičajnog, jezik na kom je počeo da opesmuje svoju stvarnost i snove i trudio se da visok kvalitativni nivo svoje poezije ne spušta ni u kom slučaju, što je rezultiralo relativno malim brojem izabranih pesama, ali sa značajnim književnim dostignućem. Pesnik koji svoju poeziju nosi kao mornar more u zjenici umjesto nadanja, sakupio je svoje stihove koje je zapisivao ceo život i rasipao ih po književnoj periodici želeći da ih uokviri u svoj književni portret. 

Očito je da Marko živi svoju poeziju, i svaki stih iz ove knjige je duboko proživljen, a da bi se na pravi način reflektovao na čitaoca bilo je neophodno to podvižničko posvećivanje svakoj reči, stihu, slici. To je znak da je svaki stih, kroz sve ove decenije, skrušeno brusio i polirao, trudeći se da iza sebe ostavi samo najbolje, jer poezija je, očigledno, na pijedestalu njegovog života. Ređaju se sjajne metafore i galerija koloritnih slika. Pamtljive su: Sunce se opet uvlači u zelene oči fasada, Dan je bio plamen na ognjištu ili Anatomiju vjetra upoznajem... nastanjujući šume međ’ trepavicama. Njegovo jutro se rađa vječnim traženjem vatre... Pesnik promišlja o egzistencijalizmu, oslikava socijalne i sociološke strukture bivstva, ali i nudi prelepe stihove protkane ljubavnom lirikom. 

Kratki, izbrušeni stihovi, sa sjajnom metaforičnošću i sugestivnim slikama, koji su odlika većine pesama u ovoj knjizi, često stilski približavaju Marka Garića popinskim ili nastasijevićevskim pogledima na poeziju, što i ne čudi, jer se i on sam pojavio u srpskoj književnosti početkom šezdesetih godina prošlog veka.

Njegove pesme, iako su, uglavnom, u slobodnom stihu imaju čvrst ritam, snažnu versifikaciju i poput bistrog potoka koji se sliva niz planinu dolaze do čitaoca. On u svojoj poetici pokušava da spoji modernost sa klasikom, težeći ka savršenstvu kao najvećem idealu pesme, poput Branka Miljkovića, koji je smatrao da ,,nema velike poezije bez stroge i određene forme”.

Verujem da će mnogi stihovi iz ove knjige ostati u čitaocima i po zatvaranju njenih korica. Svako će imati svog favorita, shodno sopstvenoj percepciji poezije, ali ja bih izdvojio kao posebne bisere, predloge nekim budućim sastavljačima antologija, pesme: Prevrnuti čanak sunca, Naslućujem tvoje korake, Čovjek traži Boga... Shodno svom životnom opredeljenju Marko glasno peva: ,,Drvo je moje – metafora”, a jedna od najlepših pesama, iz ove knjige, ako ne i najlepša, je upravo – Drvo.

Da, na kraju, citiram Garićeve stihove iz pesme Nešto o mostovima, vodi i cvijeću
"Prinosim jedan kamen
Skromnije
Jedan tako malen kamen
Kamenju koje donesoše drugi
Prije mene..."
I on, isto tako ovom knjigom, svoje izabrane stihove prinosi oltaru poezije. Nadam se da će čitaoci i zaljubljenici u istu prepoznati njihovu vrednost i da će Marko pronaći stazu koja će ga odvesti ka sopstvenom pesničkom Parnasu.


* Osvrt na knjigu objavljen u 4. broju Principa

Podeli sa prijateljima:

Povezani tekstovi

Previous
Next Post »